TANTRIZAM I VAJRAYANA  

   Budizam se, kako smo već pisali (tekst Meditacija i budizam), kroz povijest i sa zemljopisnim širenjem razvio u tri osnovne škole :Hinayana (Theravada), Mahayana i Vajrayana i ova klasifikacija je opće prihvaćena. No također postoji i podjela koja se pripisuje japanskom monahu Kukai-u znanom kao Kobo Daishi, osnivaču  japanskog Shingon budizma, po kojoj je svo budističko učenje, sva buddhadharma podijeljena na dva tipa prakse. To su  egzoterično učenje ili Kengyo i ezoterično učenje ili Mikkyo. Prema Kobo Daishi-u samo japanski Shingon je ezoterično učenje dok  sva ostala buddhadharma spada u egzoterično učenje. 
  

Vajra
No ova podjela je na određeni način pristrana i usko profilirana jer se zapravo cijela Vajrayana može svrstati u red ezoteričnog budizma. Osnova ovog ezoteričnog aspekta je koncept tantrizma, to jest tantričkih ideja i praksi koje su široko zastupljene u cijelom Vajrayanskom učenju. Tantrizam i tantričke ideje zapravo se uvjetno rečeno, provlače kao stanovita potka kroz sve budističke škole, no u njima nisu prevladavajući koncept, niti su na njima izgrađene osnovne premise prakse. Konkretno radi se o ideji da je „konačna stvarnost“ (apsolutna istina) kao pluralitet, zapravo stvar „jednosti“ sa singularitetom. Ova gotovo matematička formula zapravo kaže da „konačna stvarnost“ nije izvađena iz mnoštva pojavnosti trenutačnog svijeta koji nas okružuje, već je duboko integrirana u njega. Tantrizam kao ključni koncept Vajrayane  je iznad ovih filozofskih koncepata i izvorno ih prezentira kroz simbol seksualne unije muškog i ženskog principa. Ovo jedinstvo je simbol identiteta višestruke prirode ovog svijeta, što je muški princip, s jednošću i mudrošću svemira, što je predstavljeno ženskim principom.
   Vajrayana, to jest „dijamantno vozilo“ ili „gromovito vozilo“, je znana kao tantrički budizam zbog svoje povezanosti s tantričkim učenjima iskazanim u tekstovima zvanim tantre. Premda postoje podatci o ranijim pojavama vajrayanskih koncepata, ovo učenje je izraslo iz Mahayane i etabliralo se u sjeverozapadnoj Indiji oko 500. godine. Odatle se proširilo na Tibet, premda u početku sa skromnim uspjehom da bi tek stoljećima kasnije bilo naširoko prihvaćeno. U 8. stoljeću Vajrayana stiže u Japan, a postoje podatci da je sljedbenika Vajrayane u to doba bilo u kraljevini Uddyana pored Peshawara u današnjem Pakistanu. Tamo je kralj Indrabhuti bio iniciran u tantričke misterije.  Također  tantrizam je bio široko prihvaćen u Bengalu za vrijeme Pala dinastije (750-1150). Danas se u svijetu najširim utočištem Vajrayane smatra budistička praksa na Tibetu 
Kobo Daishi

   Tantrički tekstovi su do osmog stoljeća bili prevedeni na kineski jezik, odakle su stigla u Japan zahvaljujući naporima već spomenutog japanskog svećenika Kukai-a (Kobo Daishi 774-835), osnivača japanske Shingon sekte ezoterijskog budizma. Za svoga života Kukai je posjetio Kinu i potom se vratio u Japan s mnogim tekstovima i umjetninama. Također u Japanu postoji grana Shingon sekte znana kao Shugendo koja naglašava tjelesnu izdržljivost kao put do prosvjetljenja. Njihovi ekstremni rituali uključuju hodanje po užarenom ugljevlju, recitiranje sutri i izgovaranje mantri za vrijeme sjedenja pod ledeno hladnim vodopadima (slapovima) ili visenja naglavce s ruba litice.
   Vajrayana se znatno razlikuje od druge dvije škole budizma premda je uvijek bilo i miješanih utjecaja. Tako su, na primjer, kako izgleda u jednom periodu učenja monaha Shaolina, posebice kroz poduku Hsu Yuna, uključivala i Mahayanu i tantričke ideje. I sekta Čiste zemlje koja je po konceptu mahayanska zapravo koristi tantričku mantrayansku praksu.
   Kako bilo, glavni stav Vajrayane po kojoj se ona definitivno razlikuje od drugih škola budizma je da njena praksa omogućava osobi da dosegne nirvanu (oslobođenje od patnje, apsolutnu istinu, konačnu stvarnost) u jednom životu, bez nužnosti da se prolaze mnogobrojne inkarnacije do postignuća ovog cilja. Tako na primjer:
   -U Theravadi, obliku budizma koji naglašava meditaciju i monaški put do prosvjetljenja (laici su isključeni), sljedbenici se nadaju da će zadobiti dovoljno zasluga u ovom životu da bi se re inkarnirali u slijedećem s boljom karmom, na takav način pomičući se korak po korak na putu za nirvanu.
   -Mahayana obećava spasenje i monasima i laicima, ali i ona tvrdi da je potrebno mnoštvo života (inkarnacija) prije no što konačna razina duhovnosti bude dosegnuta.
   -Vajrayana obećava „brzi put“ do budastva, put koji je moguće ostvariti u jednoj egzistenciji., koristeći u tu svrhu sve potencijale osobe, uključujući i one tjelesne. To je put koji u nekim Vajrayana tradicijama donosi magijske moći.
    Na Zapadu tantra je primarno znana zbog upotrebe seksualnih rituala koje prakticiraju stanovite tantričke ne budističke, vedantske sekte u Indiji, nastojeći svoju erotsku strast transformirati u duhovnu ekstazu. Nekada su, kako povijest kaže i u nekim granama Vajrayana budizma u Indiji korišteni seksualni rituali, a odjeci su prešli i u tibetansko učenje. No kako bilo, erotske forme tantričkog budizma se službeno više ne podučavaju niti u Indiji niti na Tibetu niti igdje drugdje.
   U tantričkom aspektu Vajrayane sljedbenici se podučavaju da ne suzbijaju svoje žudnje već da im udovolje. Tamo gdje Theravada odbija žudnje tjela, a Mahayana podučava odbacivanje i poricanje svih želja, Vajrayana kaže da ih treba prihvatiti i razotkriti. Zapravo radi se o nadilaženju tih istih želja i žudnji. Iskušavanje i razotkrivanje ovih žudnji treba dovesti do razumijevanja njihove posvemašnje ispraznosti pa time i do realizacije osjećaja „praznine“ u čulima. U „ispražnjenosti“ prihvaćanje i odbacivanje tih istih želja i žudnji je također „prazno“.

ŠKOLA VAJRAYANE 
   Ova vrsta budizma uključuje ezoterijske vizualizacije, simbole i komplicirane rituale koji se mogu naučiti i studirati samo s majstorom učiteljem (Ajari-jap ; Acharia-skt.) što također doprinosi nazivanju Vajrayane ezoterijskim ili tantričkim budizmom. Konkretno Vajrayana veliku pažnju polaže na upotrebu mantri (inkantacija), mudri (simboličkih pokreta rukom) i mandala (svetih slika-dijagrama s božanstvima i kozmičkim silama).
   Također u tradiciji Vajrayane javlja se mnoštvo svetih likova, koje uvjetno možemo nazvati božanstvima. Suvremeno tumačenje je da svaki od ovih likova predstavlja određeni filozofski i iskustveni princip ili određeno stanje svijesti.
   U Vajrayana tradiciji nema vanjskih referentnih točaka „dobra i zla“ i stoga uloga učitelja biva od izuzetne važnosti. Na Zapadu ovo potpuno posvećenje učitelju ponekad se naziva i „guru yoga“. Također u Vajrayana tradiciji sve situacije mogu biti iskorištene za duhovno probuđenje. Sljedbenici se potiču da ne potiskuju svoju energiju već da je radije transformiraju. Potiskivanje energije je sila protiv sile, pa ukoliko ste slabija sila, bivate razoreni i jedna sila počinje potpuno dominirati drugom. Umjesto toga ideja je dopustiti objema silama egzistenciju transformirajući obje u potpuno različita stanja.
   Po Shingon tradiciji egzoterično učenje je podučavano od strane Nirmanakaya Buddhe to jest povijesnog Buddhe Siddharte Gauthame Buddhe, Shakyamunija i ono je na određeni način modificirano od univerzalnog i apsolutnog koncepta, prvenstveno stoga jer je Budddha između ostalih podučavao i jednostavne priproste ljude na takav način koji je direktno ovisio o njihovim sposobnostima razumijevanja. Nadalje ova  učenja imaju ilustrativne priče koje slušateljima drže pažnju i koje nisu potpuno točne. Ove priče se nazivaju terminom upaya (hoben gyo), a uvedene su da bi podigle spiritualnu osviještenost svojih slušatelja, ali ne predstavljaju učenja koja posjeduju punu prezentaciju apsolutne istine. Stoga je Kukai i izjavio da bi slijeđenjem ovih učenja bilo potrebno enormno mnogo vremena za dosezanje budastva.

Mahavairocana

   Ezoterična učenja su s druge strane podučavana od Dharmakaya Buddhe to jest Tathagata Mahavairochane. Koncept Mahavairochana Buddhe zapravo govori o ideji da je Apsolutna istina egzistirala u ovom univerzumu oduvijek, dakle i znatno prije povijesnog Buddhe. Koncept prosvjetljenja je zapravo konstruktivni dio stvaranja znanog svemira. Kako učenje kaže Mahavairochana je razumio stvarne aspekte egzistencije svih stvari u univerzumu i kroz ovo prosvjetljujuće iskustvo dosegao je  postignuće svih kvaliteta savršenosti. Potpuni sadržaj svog iskustva prosvjetljenja prenio je u skripte Shingon tradicije. On nije koristio nikakva vješta sredstva niti je vodio računa o mentalnom kapacitetu svojih slušatelja i to je postala prezentacija istine bez ikakvog naknadnog miješanja s ičim manjim od apsolutne razine istine.
   Pa ipak Vajrayana ne odbacuje osnovna učenja povijesnog Budddhe Shakyamunija. Poput druge dvije škole i ovdje je cilj oslobođenje od patnje, napuštanje ili nadilaženja vlastitog sopstva i odbacivanje svih vezivanja za svjesnu egzistenciju. Poput drugih škola i Vajrayana kaže da je ovaj fizički svijet zapravo iluzija.
   Vajrayana sebe smatra dakako potpunom i istinskom školom, a u svih osnovama istinskih religioznih uvjerenja leži ideja da se doktrinarno učenje i ritualna praksa stave u efikasnu upotrebu u svakodnevnom življenju. Stoga učenje Vajrayane treba biti shvaćeno ne samo kao religija praktične dobrobiti već također kao religija koja preporuča ispravan ljudski razvoj kroz ispravna učenja.
   Na primjeru Shingon budizma možemo reći da je on konkretno postavljen na dva stupa: prvi je doktrinarno učenje, dok je drugi sama praksa. Smisao učenja Shingon budizma je da sljedbenik „usavrši vješta sredstva“ kao što je to objašnjeno u Mahavairochana sutri. Stoga način na koji živimo naše živote, način na koji se odnosimo prema ljudima, naše vlastite akcije moraju biti uzete u obzir s najvećom pažnjom i važnošću. Stog izvlačeći zaključak na ovom primjeru možemo reći da je na određeni način cijela Vajrayana učenje  koje za svoj ideal uzima ono što se zove „osobno postati buddha“ i to kao rezultat ispravne prakse. To znači postati savršeni buddha u svom vlastitom tijelu i time doseći „savršeno tijelo buddhe“ (citat…Vajrasekhara sutra).