KUMITE  

Kumite

   Uobičajeno, termin Kumite se u velikom dijelu karate svijeta prevodi pojmom borba. No zapravo ovo nije doslovan prijevod već samo opis dešavanja, stoga za početak valja analizirati naziv i iz njega izvučene premise. Sam termin sastavljen je od dva kaligrafska znaka: znaka Kumi što znači susret, te znaka Te, što znači ruka. Dakle doslovni prijevod kaže da se tu radi o “susretu ruku”, dakle svojevrsnoj “komunikaciji”.
   Termin borba onačava sukobljavanje, a u ponajboljoj varijanti ona se može odvijati kao suprotstavljanje dviju ideja, dvaju znanja, dvaju iskustava, no uvijek se radi o suprotstavljanju. S druge strane termin “Susret ruku” i koncept komunikacije u mnogome asocira na nešto potpuno drugo :empatiju, usklađivanje, i harmonizaciju. Također, na ovom mjestu valja sepodsjetiti karate maksime: “Karate ni sente nashi” zo jest otprilike “U karateu napad nikad nije prvi”. Dakle možemo reći da koncept “komunikacije” i koncept “ne napadanja” predstavljaju glavnu osnovu za praksu Kumite-a. Što to znači ?
 To znači da su sve borbene taktike sazdane na “osjećanju” protivnikovih akcija i “prihvaćanju” njegove energija napada. Ovo “prihvaćanje” se vrši adekvatnim postavljanjem tijela (tenshin) te “blokovima” uke, čime se energija napada preusmjerava, samim tim i neutralizira, dovodeći onog tko prima napad u povoljan taktički i energetski položaj, pogodan za uzvrat. U našoj praksi Kumite-a zapravo niti ne postoje termini napadač i branitelj. Umjesto toga koristimo termine semete i ukite, gdje je semete je “onaj koji započinje (komunikaciju)” ili literalno «onaj koji daruje», dok se termin ukite prevodi kao “onaj koji odgovara” ili «onaj koji prima». Dakle, ideja koja je jasno istaknuta je ideja komunikacije i razmjene, princip koji zahtijeva od praktičara razvoj izuzetnog senzibiliteta za poruke koje nam šalje «protivnik». Mentalni putokaz ide prema osvještavanju procesa koji se dešavaju u akciji, o razumijevanju uzroka i posljedica određenih poduzetih aktivnosti. Jednako s taktičke i s psihološke strane.S psihološke strane gledano, kaže se da Kumite jako često funkcionira poput “ogledala”. Ova slika jasno asocira na neophodnost razvoja jasnog vidjenja, onoga što se u “borbi” stvarno dešava, to jest održavanja svjesnosti i mira u proturiječnim, često katarzičnim uvjetima. No Kumite je i odlično samo edukativno sredstvo. U borbi će često mnoge iluzije o dobro usvojenim tehnikama ili kontroli daha biti razbijene, što često vodi i lošem mentalnom statusu. Upravo osvještavanje mentalnog statusa kroz praksu Kumite može dovesti i do direktnog uvida u neka od vječnih pitanja poput onih o strahu, agresiji, ljutnji, ugroženosti.

Ippon kumite_renzoku uke

   Gledano s aspekta Kempo Puta, problematika koja se javlja u kumiteu, to jest, naša reakcija na “protivnikovu” aktivnost, je problematika koja se javlja u svakodnevnom življenju. Partnerov napad nije ništa drugo do vanjskog utjecaja na naš psiho-fizički sustav, a mogućnost rješavanja ovakvih situacija leži u našem mentalnom i fizičkom prihvaćanju ovakvih utjecaja izvana, što će nam omogućiti miran uvid i spontanu reakciju. U biti, kumite možemo definirati kao intuitivnu, ali adekvatnu i ispravnu akciju, koja se uz potpunu koordinaciju unutarnje mirnoće, svjesnosti, te primjene naučenih tehnika odvija u odnosu na nadolazeću situaciju. Ovakovo upražnjavanje kumitea na svojoj visokoj razini ima uporište u spiritualnoj doktrini zvanoj Mushin o kojoj govorimo na drugim stranicama, no u biti pojednostavljeno rečeno to znači da Um treba biti oslobođen egocentričnih procesa i neometen osobnim psihološkim interferencijama pri izvršavanju zadataka.

 Ippon kumite_kansetsu_shime

No, da se vratimo borilačkom aspektu, Kumite nije stvarna borba, ali istodobno zahtijeva mentalni fokus, tjelesnu spremnost i reaktivnost, kao da se radi o pravoj borbi. Stoga nas Kumite, osposobljava za stvarnu borbu. Termin stvarna borba se odnosi na sve samo obrambene situacije, odnosno situacije nasilja u kojima se možemo naći. Dakle za praksu dobrog Kumitea, a posebice da bi dosegli kvalitetne rezultate takve prakse, neophodna je i tjelesna i mentalna ozbiljnost u svrhu postizanja,zapravo simuliranja što realnije situacije. Ovo dobro opisuje tradicionalna izreka sa Okinawe: «Kako vježbaš, tako ćeš se i boriti».
   Postoje mnoge varijante Kumitea, no ugrubo rečeno možemo ih podijeliti na dva tipa prakse : Yakasoku i Jiyu kumite. Yakasoku kumite je onaj u kojem su koraci i tehnike i napada i obrane već predefinirani. Jiyu varijante nemaju ovaj činioc pred definicije. Yaksoku Kumite-i su zapravo oblici  izvađeni iz bunkai ili oyo tehničkih elemenata Kata. Naravno da postoji i cijeli niz praksi Kumitea koji stoji u razmeđi između ova dva polariteta, tako da su nekad pred definirane samo napadačke tehnike, ili da je pred definiran samo korak, ali ne i vrijeme napada i slično. Izvorni karate je zapravo poznavao samo Yakasoku varijante, što ne znači da se nisu odmjeravali u slobodnim oblicima borbe, o čemu ćemo niže u tekstu govoriti. I dan danas, istina rijetko, postoje škole tradicionalnog karatea u kojima se ne prakticiraju Jiyu oblici.
   Mnoge škole tradicionalnog karatea su pak s druge strane prihvatile Jiyu Kumite, pa tako i u Mushindo Ryu školi, na koju je naslonjena i naša praksa. Stoga i uChushiunkan-u radimo Jiyu Kumite, no on po mnogo čemu ne odgovara uvriježenom načinu prakse koji se izvodi u većini Karate klubova, a posebice onih sportski orijentiranih. Naš Jiyu Kumite nije “sparing”, već iskaz svog borilačkog znanja Kempoke. Tehnički, on izvire iz prakse Kata, zapravo predstavlja krajnji vid borilačkog aspekta vježbanja formi, u kojem se demonstriraju svi tehnički aspekti Kempa: i udarci i stavovi i blokovi i tenshin, ali i poluge, bacanja, gušenja...Kempoka “zna” Katu, u borilačkom smislu, tek kada njene tehnike i taktike zna primjeniti i u slobodnoj formi borbe. S druge strane Jiyu varijante se moraju raditi uz prisutnost snažnog borilačkog duha, psihološku samokontrolu, te nastojanje da se održi adekvatno stanje svijesti koje uvjetno možemo opisati kao “opuštenu koncentraciju”. U samobrambenim situacijama, kaže iskustvo mnogih autoriteta, posebice onih u profesionalnoj domeni (instruktori vojske, policije, tjelohranitelji i slično), zapravo «iskustvo sparinga» nije od velike pomoći. Sukus uvježbavanja samoobrane je ustvari Yakasoku Ippon Kumite. On je izdvojeni detalj, rukavac moćne delte koju sačinjava Kata i ponuđeni mogući odgovor na prijetnju određenim tipom nasilja, a u u mnogo čemu Jiyu Kumite je nadogradnja Yakasoku principa.
   Na Okinawi je postojao način borilačkog sukobljavanja i testiranja kempoka i karateka zvan Kakedameshi, zapravo opasnog testiranja koje je često završavalo ozbiljnim ozljedama ili smrću. A Kakedameshi je ustvari bio ništa drugo doli Jiyu Kumite, i to bez ikakvih ristrikcija. On nije bio samobrambena situacija u kojoj se znalac brani od agresivca, već sukobljavanje barem načelno podjednakih učesnika. Jiyu Kumite je, u tradicionalnom smislu, jedan od mostova između samo obrane i borilačkih susreta nalik ili u tradiciji Kakedameshia. Realitet Kakedameshi-a onemogućava njegovu praksu u Dojo-u, stoga vježbamo Jiyu oblike, ne da bi ozlijedili protivnika ili ga pobijedili, već da bi sebe iskušali na vrlo intenzivan način i provjerili svoje Kempo znanje. Jiyu Kumite izuzetno potencira iskušavanje naše tjelesne (tehničke) i mentalne pripremljenosti, odnosno naše mogućnosti da ih se pridržavamo u primjeni i to fleksibilno i fiksno. Fleksibilno u odnosu na

Ippon kumite_hittsui_shime
konstantne promjene od strane protivnika te fiksno, ne dopuštajući da nam protivnik poništava naše usvojene obrasce, a pogotovo razori našu mentalnu mirnoću. Za kraj valja reći nešto što zvuči kao paradoks, a to je da nečija borilačka sposobnost u okviru Jiyu Kumitea nije nikako nužna oznaka majstorstva u Kempo vještini, jer Jiyu Kumite je samo još jedna prilika da testiramo stanje svoga uma i način kako reagiramo na vanjske podražaje u onome što naš psihofizički sustav proglašava stresnom situacijom. Stoga je onaj koji je svjestan svih dešavanja u okviru Jiyu Kumitea, i tjelesnih i mentalnih, prvenstveno kod sebe, a onda i kod protivnika, onaj koji zna što se u “borbi” u stvari dešava, onaj koji je svjestan «što nastaje iz čega», onaj koji je spontan u svojim reakcijama, a i stodobno adekvatan, jest pravi Kempo majstor.

Na stranicama za članove preporučamo tekst :
1. CHUSHUNKAN: TEORIJA KUMITEA-tekst opširno elaborira materiju iznesenu na ovoj stranici, te osim toga sadrži popis i kratki opis svih vrst Kumite-a kojese vježbaju u Chushinkan Kempu, govori o “principima kontrole” aspektu borbe koji zapravo prethodi uporabi tehnika, zatim detaljno iznosi teoriju Jiyu Kumite-a, u smislu taktičkih aspekata sa posebnim osvrtom na specifičnosti Chushinkan Jiyu Kumite-a, te opisuje tradicionalnu Sen jitsu strategiju.