KEMPO, TO DE, KARATE 

Nazivlje
        

   Termin Karate je relativno moderni naziv za drevnu borilačku vještinu golih ruku (i nogu, pa dakako i cijelog tijela) čija je kolijevka na Ryu Kyu arhipelagu smještenom na jugu današnjeg Japana. Glavni otok na kojem je bila smještena rezidencija vladara ovog nekada neovisnog kraljevstva zove se Okinawa (lit. prevod : konop umočen u vodu). Sve do 1609. godine kada je Ryu Kyu arhipelag postao «japanska prefektura Okinawa», postojale su izuzetno snažne veze sa susjednom Kinom, koje se niti nakon toga nisu gasile. Intenzitet i raznolikost ovih veza varirala je od trgovačkih i političkih, kulturnih i duhovnih, te svakako i borilačkih. Dolazilo je do prožimanja utjecaja, pa su kineske borilačke forme rafinirale autohtone otočke prakse.
   Tri naziva koji opisuju borilačku vještinu Ryu Kyu arhipelega, a bila su u ranoj upotrebi su : Te , Kempo i To De.

Termin Te u značenju- ruka, predstavlja izvornu okinawljansku borilačku vještinu koja se tek krajem 17. i početkom 18. stoljeća počela¸miješati s kineskim utjecajima. Kempo je okinawljanska izvedenica kineske fraze Chuan Fa koja se upotrebljavala u južnoj Kini kako bi označila specifične borilačke prakse, pa su se i određeni borilački oblici na samoj Okinawi nazivali Kempo ili su taj termin vezivali uz ostale poput: Kempo To De ili Kempo Karate.Termin se uobičajeno prevodi kao “Zakon Šake”, što je opće prihvaćen i populariziran prijevod. No, on ponešto vulgarizira pravu prirodu kempo prakse svodeći je samo na borilačku praksu. Međutim i sama ideja borilaštva kroz dublju analizu ukazuje da je akcent na «duhovnom ratništvu». Ako napravimo semantičku analizu, riječ CHUAN je termin koji označava “sklopljenu ruku”,a FA je oznaka za budističko učenje ili “Dharmu”. Na ovaj način dobivamo novu interpretaciju termina u formi: «Ruka koja drži Zakon (Dharmu)». Dakle, već iz naziva očita je povezanost Kempo Puta s budističkom tradicijom, a ova slika i simbolički ukazuje na ideju unutarnjeg učenja koje je ovijeno vanjskom formom. To De (To Te) u doslovnom prijevodu znači «Ruka Tang-a», referirajući na vještinu nastalu u doba kineske dinastije Tang (618.-960. god.), razdoblju u kineskoj povjesti znanom kao «doba prosvijetljenosti». Riječ Tang između ostalog izuzetno je popularna u smislu naziva za Kineze, pa stoga termin To De označava općenito «kinesku ruku». Slijedom ideje «kineske ruke» došlo je do prve promjenenaziva i pretežite upotrebe termina Karate, kao dijela pokušaja da se sustavno organizira autohtona vještina, također u prvobitnom značenju  «kineska ruka». Naime, isti znaci se mogu čitati i izgovarati na oba načina: i kao Kara Te i kao To De. No s dolaskom Meiji ere i napuštanja feudalnog sustava, u općem trendu jačanja japanskog nacionalnog duha, riječ Karate dobiva novo značenje.

Majstori s Okinawe

   Majstori s Okinawe koji su odlučili prekinuti obiteljsku tradiciju poduke i prikazati svoju vještinu i ostatku japanske nacije, mislili su da općem stanju nikako ne bi odgovaralo da se nacionalna vještina zove «kineska ruka», pa se tako mijenja prvi znak i u uporabu ulazi naziv «prazna ruka» ili s nešto duhovnijom konotacijom «ruka praznine». Ova pretvorba je bila izuzetno laka jer ista riječ «kara», može imati različito značenje, što ovisi o načinu pisanja.
   Čin preimenovanja se obično pripisuje Funakoshi Gichinu, «ocu modernog karate-a», osnivaču Shotokan škole, no vjerojatnije je riječ o drugom autoru (Chomo Hanashiro). Bilo kako bilo, ostaje činjenica da Funakoshijeva prva knjiga objavljena u Japanu 1922. god. još uvjek koristi stari termin i zove se «Ryu Kyu Kempo To De Kojiki», te da je tek na savjetovanju na kojem su bili istaknuti karate učitelji s Okinawe 1936. god. usvojen novi naziv.
Od tada razvoj Karate-a kreće drugačiji smjerom.